Izgradila sam sve… i izgubila sebe.

👉 Pogledaj video ovdje ako osjećaš da ti ova priča sjeda.

Ne trebaš pasti da bi se slomila.
Dovoljno je da prestaneš osjećati.
Da više ne znaš gdje završavaš ti, a počinje tvoj posao.
Tvoja uloga. Tvoje “moram”.

Znaš, meni nije bio potreban dramatičan slom da shvatim da nešto nije u redu.
Bio je dovoljan onaj tihi umor koji ti ne prolazi ni nakon vikenda.
Ona tiha krivnja jer ne stigneš ništa, iako stalno nešto radiš.
Ona praznina koja dolazi čak i kad dobiješ pohvale, priznanja, rezultate.

U toj fazi ne znaš što reći.
Jer nemaš "veliki problem".
Imaš “sve pod kontrolom”.
Ali se ne osjećaš dobro. Ni živo. Ni... svoje.

I onda jednog dana – tijelo odluči reći ono što ti nisi htjela:
Dosta.

Kod mene se to zvalo mononukleoza.
Ali realno, to je bio burnout.
Energetski kolaps.

Tiho izgaranje nije slabost. To je upozorenje.

Trebalo mi je šest mjeseci tišine, odmora, praznine da shvatim koliko sam se udaljila od sebe.
I koliko dugo sam glumila da sam dobro jer sam funkcionirala.
Ali funkcija nije život.
To što znaš “izdržati” ne znači da to trebaš.

U trenutku kad više nisam mogla "davati" – tek tada sam se počela puniti.

Ne zato što sam napokon "složila plan".
Nego zato što sam si napokon dopustila osluškivati.

Tako su počeli moji prvi koraci nazad prema sebi.
Ne glamurozni. Ne Instagram-worthy.
Jedan dah.
Jedna šetnja.
Jedno uranjanje u hladnu vodu.

Ti nisi problem. Tvoj ritam to je.

Problem je kad ti sustav, društvo, pa i tvoje vlastite misli kažu da moraš još.
Još pokazati. Još izdržati. Još dokazati.

Ali znaš što je prava snaga?

Ne kad izdržiš.
Nego kad staneš i pitaš:
"Je li ovo moj život — ili sam samo uloga koju igram?"

Ja sam tada shvatila:
Nisam više znala tko sam bez svog posla.
Bez rezultata. Bez “Petre koja sve može”.

I u toj tišini... počela sam učiti kako se gradi život iznutra.

Početak povratka: bez plana, bez pritiska – s prisutnošću.

Neću ti lagati. Povratak sebi ne dolazi preko noći.
Ali ni ne treba.

Ono što trebaš je prostor.
Pitanje.
Podrška.
I ritam koji nije nasilan prema tvom tijelu.

Zato danas radim s ljudima na tome da ponovno nauče disati.
Ne kao funkciju – nego kao način da se spoje sa sobom.

Da počnu dan s mirom, a ne s grižnjom savjesti.
Da osjete tijelo – ne samo kad zaboli, nego i kad priča.
Da znaju: mogu biti snažni i nježni u istom trenutku.

Ako si došla do ovdje, onda znaš da ovaj tekst nije slučajnost.
I zato imam nešto za tebe:

👉 Klikni https://youtu.be/iRrDM6w5X-c i pogledaj ovaj video 

Jer ponekad riječi dodirnu, ali glas probudi ono što već znaš.

💬 I za kraj...
Jesam li ja sada “gotova verzija”? Ne.
Ali sam tu. Prisutna.
I svaki dan biram ne raditi više – nego raditi mudrije.
Za sebe. I za one koje vodim.

Ako si spremna, pridruži mi se.
Mic po mic – ne zvuči brzo.
Ali vodi najdalje.